Kako nam očekivanja pomažu i odmažu u postavljanju ciljeva

Često je tako, a o tome se može puno i pročitati, da učenju i poslu prilazimo s očekivanjima – očekujemo od sebe da postignemo zacrtane ciljeve, da ih obavimo u postavljenim rokovima, da održimo ili dosegnemo neku razinu kvalitete. Očekivanja su naše želje projicirane u budućnost, ideje o tome kakvi ishodi bi nas učinili zadovoljnijima (ili barem ne manje zadovoljnima) i nosili značenje odabranih postignuća.

Samo stvaranje očekivanja povezano je s višim kognitivnim procesima planiranja i odlučivanja koji se razvijaju tijekom cijelog života, a najviše u adolescenciji i ranoj odrasloj dobi. U tom periodu se prednji dio kore velikog mozga,  moždane strukture koja je zadužena za ove najsloženije procese mišljenja, ubrzano razvija i sazrijeva. Osim maturacijskih, na sposobnost stvaranja očekivanja utječu i razni drugi čimbenici, od povezanosti s vlastitim potrebama, svijesti o mogućnostima i okolnostima do očekivanja koja drugi imaju od nas. Svi ovi i mnogi drugi čimbenici utječu na to kako ćemo planirati i odlučivati. 

Možemo zamisliti da se očekivanja kreću po kontinuumu od niskih, preko srednjih do visokih. Umjesto da se odlučimo jednom za svagda da je dobro imati ovakva ili onakva očekivanja, bolje je razmišljati tako da smo slobodni mijenjati svoja očekivanja – od niskih do visokih – onako kako u tom trenu procjenjujemo. U tom smislu korisno je znati više o tome kako postavljanje očekivanja djeluje na nas.

Niska očekivanja

Kada postavljamo niska očekivanja, odlučujemo se za cilj koji nam je lako dostižan i postizanje kojeg je potpuno unutar naših sposobnosti. Primjerice, rekreativni trkač je zadovoljan kada jednom do dvaput tjedno otrči po par kilometara. Prednost niskih očekivanja je u tome što je razina stresa minimalna, a takav je i uloženi trud. To znači da nam ostaje energije za druge stvari koje su više na listi prioriteta. No, moguće je također da postavljamo niska očekivanja po navici i zadovoljavamo se minimalnim. Primjer ovoga bi bilo student koji uči tek toliko da prođe ispite. Iako ovo može biti korisna strategija, može biti i signal da taj student ima nisko samopouzdanje i samoefikasnost – uvjerenje o tome da je sposoban postići ono što želi. Ako uvijek postavljamo samo niske ciljeve, vjerojatno ćemo biti podložni dosadi i stagnaciji jer se naši mentalni, fizički i svi ostali kapaciteti razvijaju trudom. Također, možemo propustiti saznati nešto vrijedno o sebi – primjerice, da smo sposobniji nego što mislimo. Carl Rogers, osnivač psihoterapije orijentirane na klijenta rekao je da je da je ljudski potencijal kao biljka – teži rastu i razvoju i upravo to radi dok god okolnosti to dopuštaju.

Visoka očekivanja

Druga krajnost na kontinuumu su visoka očekivanja. Ovdje postavljamo ciljeve za koje se moramo maksimalno potruditi, možda i nešto dodatno naučiti i tražiti podršku od drugih. Visoka očekivanja stvarnost su vrhunskih sportaša i glazbenika, vrlo uspješnih poslovnih ljudi, stipendiranih studenata, česta su kod darovite djece i odraslih. S obzirom da često idu uz vanjski uspjeh, očekivali bismo da su poželjna i korisna. Ili ne?

Istraživanja pokazuju da je postavljanje visokih očekivanja po navici povezano s perfekcionizmom – težnji ka tome da se stvari obave najbolje moguće. Perfekcionizam može biti koristan dok god je, kao što je slučaj i kod niskih očekivanja, odabrana strategija. Drugim riječima, biram nešto odlično napraviti jer mi je to značajno, korisno ili zbog nekog drugog razloga važno. Onda kada visoka očekivanja postanu imperativ i kada mi nije dopušteno pogriješiti, postajem ranjiv/a na stres. Perfekcionizam je često povezan i sa nekritičkim preuzimanjem vanjskih standarda kao vlastitih i procjenjivanje vlastite vrijednosti kao osobe u odnosu na to koliko smo uspješni. U nekom širem smislu, visoka očekivanja imaju svoj dom tamo gdje su prisutni i visoki kapaciteti (osoba može obaviti ono što se od nje traži) i, a ovo je posebno važno naglasiti – podrška. Podrška je kada sam svjestan svojih potreba i uvažavam ih, primjerice, spavam kad sam umoran, družim se kad imam potrebu za društvom i slično. Podrška od drugih je kad me drugi vide i prihvaćaju kakav/va jesam. U kontekstu očekivanja, podrška je kada drugi vjeruje u mene.

Srednja očekivanja

Ovo je neobično mjesto koje privlači najmanje pažnje. Niti će nas netko kuditi jer se ne trudimo dovoljno, niti će hvaliti naše uspjehe. Ipak, ovo naizgled neatraktivno mjesto nosi sa sobom najviše slobode – da radimo po svojoj mjeri. Srednja očekivanja su, paradoksalno, i mjesto gdje smo najmanje opterećeni očekivanjima. Trud koji ulažemo u dostizanje ovih ciljeva je umjeren, a prednost ovog pristupa je stabilnost i održivost. Primjerice, firma postavlja cilj da se godišnja dobit kreće unutar nekih srednjih vrijednosti, iako bi mogli tražiti i više. Srednja očekivanja najbolje je postavljati kod ciljeva koji su nam dugoročno važni i gdje nema pritiska da isporučimo visoke rezultate odmah. Imajući umjerena očekivanja i dugoročni fokus, možemo postići više i bolje nego što bismo postigli pod pritiskom visokih očekivanja i nerealnih rokova.

Kod postavljanja očekivanja, može nam pomoći i ova matrica koja govori više o odnosu truda i podrške u postizanju ciljeva. Izazov je ono što očekujem od sebe ili što drugi očekuju od mene (možemo ga zamisliti kao cilj). Podrška je ono što mi je potrebno da bih mogao doseći cilj.

Najbolje je očekivanja postavljati tako da smo svjesni razine podrške koju imamo i izazova s kojim smo suočeni.

Sretno vam u rujnu s fleksibilnim postavljanjem očekivanja! :)